Emsarin blog

Danas sam usla u kebabaru i rekla "Sipaj sve sosove." S mukom sam dovrsavala 1/3 kebaba pokusavajuci da otkrijem ko sada vodi restoran. Mrka lica, kao i uvijek. Istina, vrlo ljubazna. Jezik ne prepoznajem..turkasta muzika. Dok trazim racun, spazih iznad kase mapu Kurdistana i odmah do nje plakat sa lijepom Kurdistankom na crnom konju i zastavom u ruci na kojoj pise "Free Kurdistan.." Na izlazu iz kebabare doceka me bilboard sa sugestivnom fotografijomdva njezna mladica i sloganom "Postujte ljudska prava" .......... I ja, putnik bez kamile, vjecni gost pod tudjim cadorom, trazila bih svoja prava. Istina je, jos nemam slogana.

Jos je siva ova siva faza.

Iako je sobica puna pepela ne mora znaciti da se njemu vracas. Znaci samo da ti rastu nova krila. Koji duboki uzdah, izdah, resetujes se, spustis na papir koji novi projekat..i odatle znas put vec sama. Nabacis osmijeh, drugi ti u susret dolaze. Obuces svoje crvene cipele i krenes vani, prema zivotu a on krene prema tebi. I opet si na svojim tracnicama. Vidis..nije bilo tesko, nikad i nije bilo tesko. Samo sto nekad zaboravis da imas krila.

Odapeta rijec probode dvoje u isto vrijeme.

Ali, mene vise boli.. barem se nadam.

Zarila sam lice u gusto krzno mog macka i slusam ga kako ravnomjerno dise..i slusam kako mu maleno srce brzo kuca. Luksuz koji mi dopusta samo kad je u najdubljoj fazi sna. Kisa vani, vrijeme za ne probuditi se. Volim i kisu kad dobuje..volim i jak vjetar i grmljavinu, sve u isto vrijeme, po mogucnosti oluju. Tada sam najmirnija i cudom velikim mogu cak i zaspati. Izjednace se dvije situacije i smanji se unutrasnja napetost.

Dan kao i svaki majski jedne godine. Sjetih se onog majskog dana prije dosta godina kada nije padala kisa. Kada sam pravila prve korake po novoj zemlji, po ovom ucmalom gradicu koji ce narednih godina biti moj grad. Izasla sam iz vozne stanice, vukli smo oboje moj plavi kofer. Pun mojih sitnica, dobre volje i mladih godina.

Nisam bila svjesna promjene i svih novih pocetaka sa kojima sam se tek trebala suociti. Drago mi je sto konstatiram da je proteklo dosta vremena.

I..istina je..malo sam tuzna.

Slusam kisu i malo srce i ritmicno disanje.

I’m ok.

Nemam potrebu da postavljam pitanja..

Da tvrdim da mi je sve jasno, bilo bi pretjerano.

Bez tuge, napetosti i revolta.

Now, the reality is about to hit: Co'jek me ceka da idemo u samoposlugu.

Spreman vec pola sata, dok se meni filozofira po blogu.

Necu vise da mu testiram strpljenje. Odoh.

Koliko god mislim da sam otisla daleko,

uvijek me doceka pocetak.

Je li normalno osjecati se umornim?

Danas sunce, sareni voz i radni izlet u drugi grad.

I tako zapuse neki dobri vjetar, sapne ti u uho tajnu rijec, pa ti poletis visoko..dotices prstima nebo, pratis sunce na svom vjecnom izlasku i smijes se tami koja se pred njim vjecno povlaci.

Onda puhne neki novi vjetar, bezizraznog lica i namjere mu ne znas..dok mu se  previse ne priblizis, pa ti snagom nenajavljenom krilo slomi..

I tu si..ili silazis, ili se penjes..grudima nebo paras, ili malen puzes po skliskoj glini i kupis svoje krhotine i sa njom ih lijepis i spajas, spremajuci se za novi zalet.

Dok jednom munja u tvom usponu ti ne razvali branu u srcu i ne krene mocna bujica svih  tvojih susdrzanih suza i ne ponese te zauvijek tokom svojim.

 U  mom gradu postoje mjesta koja se zovu barovi, ali ne barovi kao oni nocni gdje se pije, pusi , zavijaju polugole plesace oko sipki do ranog jutra. Nisu ni natrpani, zadimljeni, bucni kafici sa  velikim ekranima itd. Ovo je kombanicija elegantnog kafea, slasticarne i restorana. Na ulazu su zlatne ploce sa srednjovjekovnim njemackim imenima Koenig, Loewe itd. Mjesta u kojima nijedno imigrantsko celjade tamne boje, kose, koze i  ociju ne moze uci, ukljucujuci i Evropljane mediteranskog tipa, ko sto sam i sama. Naravno, svi mogu uci, ali ne ulaze. Priznajem da jos vucem kompleks doseljenika  iz vana evropske unije. Problem je jos samo u mojoj glavi. Helem,

odvede me moja  *T u jedno takvo mjesto. Tereza je plavusa, plavooka, maternji engleski, i ono malo krnjavog italijanskog sto ponekad izbaci, samo joj uvecava sarm.

Narucili smo kolacice i kapucine, sjele i zapocele svoj ritual.

Prvi dio sastanka je razmjena najnovijih vijesti i intimnih ispovjedanja. Ona ruzna osjecanja su teza od lijepih, pa ona prvo ispadnu iz usta.Tako prvih pola sata prodje u olaksavanju  dusa, pa se prelazi na ljepsi dio susreta. A sto imamo potrebu da se toliko zalimo, pitamo se i mi..kaze ona: ovo nas mjesto cini nesretnim.

Tereza sebe zove Afrikankom, jer je i rodjena u Zambiji, kao i njeni roditelji, djedovi, britanski doseljenici, sve do pet generacija unazad. Stigla demokratija, crni covjek izborio slobodu da odlucuje sam o sebi. Ne samo o sebi, nego o zivotima drugih, ne-crnih.

Navikli smo da su potlaceni, obespravljeni samo simorasni, obojeni i nepismeni. Ovdje se desava obrnuto: masovna obespravljenje, divljanje, jednom rjecju.

Terezin otac imao je, sve do prije koji mjesec, oko 800 hektara zemlje, veliki proizvodjac duhana, i uzgajivac stoke. Zaposljavao 300 lokalnih, crnih. Citava porodica je radila neprestano od zore i sumraka, fizicki i umno, da bi razvijali i odrzavali citavo imanje.

Onda jednog lijepog dana neki lokalni crni funkcioner baci oko na njihovo i manje i jednostavno ih istjera. Ostali usjevi, krave, koje ne mogu prodati, jer po odluci suda nisu vise njihove, ali zato su Terezini dobili nalog da vode farmu do kraja sezone. Pola novca od prodaje moze ostati njima, a pola novom “vlasniku” farme(?!). Terezini roditelji sada su iznajmili neku kucicu…nece da bjeze. Kazu, ovo je nasa zemlja, mi smo Afrikanci. Gdje sada da idemo..?